Stranice

16. ruj 2013.

Moja dušice




Najdraža moja dušice,


sada je tačno 03.37 časova i upravo sam se vratila kući.
Pišem iako ne znam da li ću izbrisati ovu istinu
ili možda preći i zadnji prag straha
i
poslati ove redove tamo negde daleko.

Strah od čega ćeš me pitati.
Od osećaja prevrnutog kaputa, kada se vidi sva postava, šavovi neravni i niti.
A da u sitne sate ne bih upala u tešku filozofiju,
pokušaću jednostavno pisati.

Kamen biti ne znači ne osećati.
Kamen biti znači imati teškoću o tome govoriti.
A još je teže kamenu,
kada treba kamenu govoriti.

Oni se zapravo osećaju i kada ćute.
Znaju sve jedno o drugome .
i svaka reč se čini malom i suvišnom.
Znaju sve neizrečeno i vide sve.
Samo je ponekad udobnije i manje bolnije,
praviti se pomalo slep.

Poslušala sam slediti put.
Ionako mi je bilo svejedno.
Ali ni ovako neće ići,
jer tudji dodiri me bole.

Mogu umreti od toga.
Bolje sama, nego se osećati uprljana.

Ostani na zemlji.
Nisi ti u meni probudio nikakve tajne snove.
Bilo bi lepo da jesi,
jer snovi su prolazni.
Iluzije prepoznajem i one kod mene ne bude kreativnost.
Ali ti jesi.
Baš takav kakav si,
bez traga šminke i ulepšavanja.

I opet pišem o kamenju,
kao pre mnogo godina,
i pokušavam rešiti zagonetku.
zašto su sve prave
ljubavi tužne ?

Da li si nekada video kamen kako gori ?
On to ne uradi na brzinu,
niti izgori poput obične ciganske vatre.

Ne, on ima posebnu snagu stvaranja novih svetovova.
Čudnovato menja svoj oblik i dimenziju i na kraju nestane.

Na raskrsnici stojim,
spremna na pokret čim odredim pravac.
Nije me strah.
Osećam prisustvo moje umrle ptice,
ona je uvek tu kad mi je teško.

Ne teško onako obično,
kako to ljudima biva,
već teško kao kamenu.

Tuga i sreća u ravnoteži.
Tuga nad spoznajom istine ,
a sreća zbog topline i mira iznutra.

Znam da je došlo vreme.
Još malo sam onaj tebi poznati kamen,
i onda me više u ovom obliku neće biti.

Ne mislim umreti,
iako ni to ne bi bilo najstrašnije a ponekad mi se čini da već i jesam.
Ne,
sebično želim sačuvati lepotu onoga što osećam,
iskreno i neokrnjeno,
čistotu izvora,
koji me je vratio pisanju i meni.

Pokušala sam,
ali veruj mi,
dubinu mora,
nisam uspela smestiti u baru.

Pitaš se šta bunca mala?
Kakvo more, kakva bara?

Dijagnoza se zove,
operacija uspela – pacijent umro.

Ukratko,
nije uspela grčevita transformacija.
Nemam više prostora u kome mogu da se krećem sa tobom.

I još uvek ne znam da li da ti pošaljem ove redove ili ne,
i da li postoji onaj čovek,
koga sam znala pre.